11.01.2018.

U dobru i zlu

Saveznici su puno opasniji od neprijatelja. Saveznik vam je blizu, često priča upravo ono što vi želite da čujete, odlazi i vraća se kad god on to hoće, čuva vam leđa, zna svaki vaš sljedeći potez i najvažnije vjerujete mu. Sa druge strane neprijatelja uvijek držite na oku i distanci, pažljivo pratite svaki njegov potez jer za očekivati je da bi jedan od njih za vas mogao biti koban. I pored svega, opasniji su ovi prvi jer saveznik vrlo lahko postaje izdajnik. Zato pazite koga birate za saveznike. Isto je i sa prijateljima!

04.01.2018.

Sta ce ti pevacica?!

Nekad imam osjećaj da ljudi najviše vole da čitaju o ljubavnim patnjama, jadima mladog Vertera. Svi pamtimo susrete koji su nam okrenuli život naopačke, dodire koji su rezali kožu, poljupce koji spržiše usne i odlaske koji nas ostaviše kao ribu na suhom. Živimo u vremenu u kojem se još uvijek traže prinčevi braće Grimm na bijelim konjima, "samo nečural bajo moj" a naravno zajedno sa instagramom donese komplekse fizičkim izgledom, pornići nezasite apetite, hebalajf sranja zdrav način života a rijetko ko priča o ljubavi. A Edo Majka fino reče da je ona smisao života, pa tako i svaki moj pismeni sastav o ljubavi u srednjoj školi tako je počinjao. Nakon nekog vremena konj počini samoubistvo, kao onaj od onog nekog našeg političara, "samo nečural bajo moj" ispari pa se stomak spusti do članaka, Lisa Ann ode u penziju, herbalajf sve učini zdravim i opet nas sve ljubav dočeka. E sad je problem što živimo na Balkanu gdje čim "zaštopa" u braku ili vezi krene se tražiti dalje, ono da se malo proba jer ima sretnica koja sigurno čeka kući ili muž arbajtuje u Njemačkoj. Problem je u samom početku svakog odnosa gdje se većina zanese pa umisli da što se tiče te druge osobe mi all rights reserved, od osjećanja do tijela. Ako vam ikad druga strana kaže da joj treba malo prostora, predaha, okrenite se i idite jer je obični gubitnik koji u tih par kvadrata zagraljaja nije mogao da nađe cijeli svijet. Kad nekoga volite srcem, onako naivno, glupo, bezbrižno, tad se ne zadržava ali se ipak drži, pušta se ali se ne odlazi i čuva kao nešto najvrijednije na cijelom svijetu. Ako nas ipak zaljubljenost učini slijepima, pa promaknu nam neke stvari, koje nakon nekog vremena skontamo, saznamo, uvjerimo se da druga strana i nije toliko vjerna nemojte sebe kriviti. Nikad ne znamo što je nešto za nas dobro a u većini slučajeva neke ljude gubimo da bi drugi, vrijedniji, dobili mjesto u našim životima. Zapamtite da se izdaje samo onim u grudima a to nemojte čuvati, jer to u grudima ne treba čuvara nego junaka u čijim njedrima će dostojanstveno da kuca.

31.12.2017.

Tačka na i

Svaki početak je blagoslov, često sama nagrada. Većina nas se boji budućnosti jer neminovno je da ona dolazi ali niko od nas ne zna šta ista nosi sa sobom. Često se dok trepneš pretvori u sadašnjost pa ne znamo jesmo li došli ili pošli. Upravo ta neizvjesnost šta budućnost nosi sa sobom hrani naše noćne more, znoji naše dlanove, ježi našu kožu. Pred nama je novi početak, novih 365 dana, 365 stranica koje ćemo sami ispisati. Od srca vam želim da ne trčite za materijalnim stvarima već da ono materijalno koje već imate trošite na što bolji i ispunjeniji život. Jer kad se stavi na vagu uvijek prevagnu uspomene nad novčanicama, dani i godine sa osmijehom nad godinama staža, osjećaj topline doma nad kvadratima koje posjedujemo. Niko od nas ne može spriječiti da se loše stvari ne dešavaju, zato vam želim da budete istinski spremni ukoliko do takvih stvari dođe. Živite život punim plućima, nemojte se previše čuvati i nemojte razbijati glavu šta će narod reći, jer narod će uvijek da priča i neka jede govna, nismo se zbog naroda ni rodili. I da, volite uvijek kao da vam je prvi put, vodite ljubav kao da je posljednji. Uzdravlje!

23.12.2017.

Sljedeća

Prođe i ova godina. Prođe i ovih do sada 357 dana. Za neke najbolja godina do sada, za neke nikad gora. Za 8 dana ide 2018. koja će nam, vjerujem, svima biti bolja od najbolje. Ne kažem to zato što sam pesimista, baš naprotiv, već zato što vjerujem da nam bolje godine tek dolaze. U novoj godini vam želim puno ljubavi, one iskrene, dječije, nevine. Želim vam puno dodira, onih koji će da vam naježe kožu a ne onih koji će da vam nanesu bol. Sanjajte nekoga toliko često i toliko jako sve dok san ne postane java pa dočekate jutro pored te osobe. A ako već imate nekoga pored koga se budite onda vam želim da i u 2018. godini ali i u svakoj sljedećoj sanjate iste snove. Ako već volite i u narednom periodu vam želim još puno ljubavi a ako ćete se tek zaljubiti onda neka to bude potpuno, iskreno i cijelom dušom. Ako ne znate tako onda nemojte nikako. Nikad nemojte dopustiti da vas nadvala strah od odbijanja pa da ste jedni od onih koji nemaju hrabrosti pokazati svoje emocije jer danas najviše nedostaju ljudi sa petljom. Nedostaju oni koje nije strah da kažu i pokažu da im je stalo, koje nije strah da zavole cijelim srcem i prepuste se. Nedostaje onih koji nađu snage da lete jednim krilom i koji ne skidaju osmijeh sa lica iako srce kuca na pola. Zračite pozivitnom energijom. Obasjavajte put onima koji su svoje putokaze izgubili. Nemojte puno razbijati glavu da li učiniti nešto ili ne jer samo poderane cipele mogu pričati gdje su sve bile, samo slijepi od rođenja znaju cijeniti vid i samo oni koji su život proveli u mraku znaju cijeniti svjetlo i oni navikli na galamu znaju cijeniti tišinu. Samoće se nikad ali NIKAD nemojte bojati jer ona je spojila više ljudi nego sve društvene mreže zajedno. Isto tako nikad nemojte čekati da budete voljeni, uzmite stvar u svoje ruke i vi budite ljubav. A onda napravite sebi čaj, ušuškajte se u fotelju, sjedite i čekajte. Svjedodočićete čudima.

19.12.2017.

Muškarci (ne)plaču

Davno nekada sam čuo da je pogrešno reći da kiša pada s obzirom da je to milost koju Bog spušta na Zemlju. Bez te iste kiše zemlja pusta ostaje, bez plodova i brojnih blagodati koje nam bezuslovno pruža. I pustinja, takva kakva jeste, procvjeta kad' dočeka kišu. Eh zamislite sad život bez te iste kiše, padala ili spuštala se zamislite da je nema. Nestalo bi i nas sa njom. Isto tako je i sa suzama, najčešće dođu kao ispušni ventil. Kiša je za zemlju isto ono što i suze za našu dušu. Ono rasterečenje, nada za bolje sutra. Čovjek bez suza postaje bezličan, grub, suh kao i zemlja, a i prljav i žedan. Postaje sve ono od čega bježi, što potiskuje duboko u sebi. Te iste suze nas restartuju, razbistre glavu kako bi razumnije sagledali život, uzburkaju nas a nerijetko vrate i na fabričke postavke. Ali opet ako pretjeramo sa suzama eto dublje depresije, većih problema, jer ako i kiša pretjera eto poplava. Ako otplačemo turu, obrišemo lice, prodišemo, udahnemo punim plućima, saberemo se i oduzmemo, sutra će se roditi nova šansa za bolje sutra, nova ideja, nova sreća i novi pogledi na svijet. Zato nikada nemoj gušiti svoju utrobu suzama, pusti neka idu i ne stidi ih se. Daj im šansu da nakvase plodno tlo a ne da te potope. I pjevaj, budi moja voda ja sam sada vatra - izgorjeću. Pa reci, prolij se po meni, budi sve što želim - ja živjeću.

17.12.2017.

Pusta polja nade

Da li je čovjek tvrđava zbog uvjerenja da je neosvojiv ili smo neosvojivi upravo zato što smo tvrđave? U prošlosti, ljudi su gradili te iste tvrđave kako bi se odbranili od neprijatelja a danas ih gradimo iako smo sami sebi najveći neprijatelji. Opet su one umne tvrđave najjače, najstabilnije i najgore. Njih je teško prevazići. Gotovo pa i nemoguće. Ja vjerujem da ljudi počinju sa stvaranjem bedema oko svog malog svijeta, onako bezbrižnog, tajanstvenog, u trenutku kada pogube sve konce u rukama, kada ne vide izlaz iz brojnih životnih situacija. E tada počinje gradnja sopstvenog kineskog zida i borba prvenstveno sa samim sobom pa tek onda sa potencijalnim osvajačima. Neki dan sam se uvjerio koliko obična pjesma može čovjeka sjebati, baciti u neki bezdan gdje misli podivljaju i jure 1000 na sat. Moj Merline, da je tuga snijeg, da je tuga brijeg, ni ja ne bih mogao ni tad, kao što ne mogu ni sad, da prebolim. Bilo kako bilo, najviše mi je žao ljudi koje sam povrijedio jer sam i sam bio u tom trenutku povrijeđen.


Stariji postovi